Tekuća ukrajinska kriza silovito utiče na međunarodne odnose. Pod njenom senkom pripremali su se i održali i ovdašnji izbori, predsednički, parlamentarni i lokalni beogradski izbori, što je bio dobar izgovor za nesvrstavanje ni na jednu stranu i zauzimanje blagih stavova.  

Možda neočekivano, kriza je, makar naizgled, ubrzala i proces evropskih integracija ili bi mogla da ga ubrza. U Srbiji je pobedila deklarativno proevropska opcija i po svemu sudeći formiraće Vladu Republike.

Da li će, nakon formiranja Vlade, Srbija zauzeti snažan proevropski stav? Treba li se ugledati na susede iz Hrvatske? Da li će Evropska unija imati sluha za specifičnost srpskog položaja? Treba li evropske integracije Srbije gledati kroz prizmu integracije Zapadnog Balkana, koji bi kao celina pristupio Uniji? Šta je glavni izvor tenzija u regionu?    

O ovim i drugim temama, razgovarali smo sa Dejanom Jovićem, profesorom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i Fakulteta političkih nauka u Beogradu.

Beogradska otvorena škola: Kako Vam danas izgleda proces evropskih integracija na Zapadnom Balkanu? Ko su lideri integracija, a ko još uvek nije spreman za dugu trku do Brisela?

Dejan Jović: Taj proces je zastao, što krivicom samih tih zemalja od kojih neke balansiraju između perioda autoritarnosti i perioda pluralizacije, a što zbog toga što Evropska unija nije ponudila dovoljno, čak izgleda kao da je odustala od uključivanja zemalja Zapadnog Balkana. Najbolji primjer je Sjeverna Makedonija – koja je 2008, kad je odbijeno njeno članstvo u NATO-u, ušla u fazu autoritarnosti i nacionalizma, a potom se 2017. demokratizirala te kasnije i postigla sporazum s Grčkom i čak promijenila ime. Što je dobila zauzvrat? Kako je EU reagirala na sve to? Čini mi se, stoga, da su – barem neke - zemlje Zapadnog Balkana više spremne za članstvo u Uniji nego što je Unija spremna da ih primi. A konačna odluka ipak ovisi o zemljama članicama, ne o zemljama kandidatkinjama. Što se tiče liderstva u regionu – nije korisno govoriti u tim kategorijama. Moje je uvjerenje da bi sve zemlje Zapadnog Balkana trebale istovremeno ući u Evropsku uniju. One su međusobno mnogo sličnije nego što su bile zemlje koje su zajedno ušle 2004. godine: npr. Kipar i Estonija, Malta i Latvija i dr. Sve one imaju svojih nedovršenosti i nesavršenosti, ali ima i u EU nedovršenih zemalja kao što je Kipar i nesavršenih po pitanju liberalne demokratije, kao što je Mađarska. Nije realno da će jedna Bosna i Hercegovina ikada ličiti na Finsku, a Srbija na Francusku i sl. Zemlje treba uvažiti takve kakve jesu, a ne tražiti od njih da postanu ono što nisu i ne mogu da postanu. Pritom se treba pitati – hoće li te nesavršene zemlje postati bolje ako se što prije pridruže Uniji ili ako još jednu deceniju ili dve ostanu izvan Unije? Uza sve rizike, mislim da je točnije ovo prvo.

BOŠ: Na koji način Ukrajinska kriza utiče na proces pristupanja zemalja u regionu? Postoji li prostor za ubrzanje procesa pristupanja u okviru zemalja Istočnog partnerstva i u okviru zemalja regiona?

DJ: Rat u Ukrajini je tek počeo a o njegovom ishodu ovisi međunarodni poredak, naročito u Evropi i još više u rubnim zemljama Evrope, kao što su zemlje Zapadnog Balkana. Teško da će biti pobjednika i poraženog, jer bi poraz značio katastrofu za poraženu stranu. Ako se rat produži, povećat će se osjećaj da je granica između Evrope i Istoka – u Ukrajini. A to znači da nije na Balkanu, kao što su mnogi zamišljali tokom rata u 1990-ima i sve do danas. To je za Zapadni Balkan i njegove šanse da uđe u EU dobro jer ako je granica Evrope u Ukrajini, Zapadni Balkan bez dileme spada na zapad. Dodatni prostor za ubrzanje procesa pristupanja proizlazi iz veće važnosti geopolitike, koja podrazumijeva da se velike sile – npr. Zapad – trebaju širiti kad mogu i dokle mogu. Istovremeno, neće nestati i nastojanje da se zemlje demokratizuju i liberalizuju. Jedna od pouka koje danas Zapad izvodi iz rata u Ukrajini je – da protiv autokratskih režima treba djelovati odmah, dok ne ojačaju, jer kad ojačaju pokreću ratove. Da se ne bismo pogrešno razumjeli – i ja podržavam demokratizaciju a naročito liberalizaciju zemalja Zapadnog Balkana – i ne mislim da je geopolitika jedino što je važno. Samo što mislim da je nju lakše postići ako su te zemlje u EU nego ako ostanu izvan EU.

BOŠ: Zagovornik ste ideje da sve zemlje Zapadnog Balkana treba, zajednički, u isto vreme da pristupe Evropskoj uniji. Da li bi se time tenzije iz regiona prelile na Uniju ili bi Unija bila pogodno tlo za poboljšanje susedskih odnosa?

DJ: To što te zemlje još nisu integrirane u EU smatram jednim od glavnih izvora tih tenzija. Umjesto da sarađuju kako bi zajedno ušle u EU, one se natječu koja je „bolja“, u nadi da će prije od one druge ući u Uniju a potom zakočiti njen ulazak. Nema boljeg načina da se potakne regionalna saradnja od toga da se cijeli region tretira kao jedna cjelina i da se uspjeh jedne zemlje veže za uspjeh svih zemalja u regiji. Opasno je nastaviti politiku pojedinačnog ulaska. Zamislite da Bosna i Hercegovina uđe prije Srbije: što mislite, kako bi se i kada unutar BiH dogovorili da li da glasaju za ulazak Srbije u EU ili protiv toga? I obratno, kad bi Srbija ušla prije Albanije, ili prije BiH ili Crne Gore – da li bi djelovala konstruktivno ili destruktivno u odnosu na te zemlje kandidatkinje? Već smo vidjeli mnogo veto postupaka i ucjena članica u odnosu na kandidatkinje, a to će se samo nastaviti ako se ne promijeni politika EU prema regionu i on se ne bude tretirao kao jedna cjelina.

BOŠ: Inicijativa Otvoreni Balkan pokrenula je brojne dileme u regionu. Mislite li da je ova Inicijativa dobra pokazna vežba za buduću saradnju država regiona unutar Evropske unije, ili smatrate da će Otvoreni Balkan ipak ostati pred zatvorenim vratima?

DJ: U principu, dobro je da države regiona sarađuju. Ta ideja je jedna dobra vijest. Druga je stvar to što bi trebala biti šire prihvaćena, jer sada su u njoj samo tri zemlje. Međutim, to što su Albanija, Srbija i Sjeverna Makedonija prihvatile ideju dobro je za odnose Albanaca i Srba, kao i Albanaca i Makedonaca.

BOŠ: Prema istraživanju Centra za društveni dijalog i regionalne inicijative, 71,1% stanovnika ne bi podržalo ulazak Srbije u Evropsku uniju ukoliko bi to značilo priznavanje nezavisnosti Kosova i Metohije. Mislite li da je kosovsko pitanje suštinski problem za budućnost članstva Srbije u Uniji i da li mislite da postoji rešenje održivo za srpske i albanske građane?

DJ: Priznavanje Kosova od strane SAD-a i najvećeg broja – premda ne svih – zemalja Evropske unije i NATO-a očigledno nije riješilo sve probleme koji su tamo odavno nastali. Potez kojeg je povukla Priština 2008. godine je pomaknuo Srbiju udesno, poslužio je za porast srpskog nacionalizma koji je danas snažniji nego što je bio u 1990-ima premda nije i nasilniji, a takođe je zemlju udaljio od Zapada i usmjerio prema Rusiji i Kini. Kosovo je danas „vruć krompir“ i za samu Evropu, koja nije jedinstvena po pitanju odnosa prema unilateralno proglašenoj nezavisnosti. U tom smislu, postojanje Kosova ometa pokušaje da se napravi zajednička spoljna i bezbednosna politiku Evropske unije. U tom smislu, „kosovsko pitanje“ je najveći problem za samo Kosovo, jer građani Kosova danas nemaju status pa ni prava koja imaju građani Albanije i Srbije. Stvar se donekle može ublažiti politikama dvojnog državljanstva, ali dugoročno gledano potreban je kompromis. Jedan od mogućih kompromisa je da se građane Kosova tretira kao građane Evropske unije, a Kosovo ne kao zemlju članicu EU. Jer, Kosovo neće moći biti primljeno u EU sve dok ga ne priznaju sve članice EU. Mogao bi se, drugim riječima, napraviti neki presedan, kao što je napravljeno sa Kiprom koji je ušao u EU a da nije riješio problem svog teritorijalnog i političkog integriteta. Za razliku od sjevernog Kipra koji se odvojio od Kipra, u slučaju Kosova bi se njegovim građanima moglo ponuditi da budu punopravni članovi Unije, bez ulaska samog Kosova u Uniju. Za to je, naravno, potrebna politička volja, a zasad vidimo da je nema.

BOŠ: Ponekad se čini da se nalazimo u začaranom krugu - želimo da budemo deo Unije, ali ne želimo da donosimo teške odluke. Postoji li prostora da Evropska unija prepozna specifičnosti i izazove sa kojima se države u regionu suočavaju i zauzme drugačiji pristup prema njima? Da li smo i mi spremni da prihvatimo “druge”?

DJ: Teške je odluke nemoguće izbjeći – čak ni kad je neka zemlja članica Evropske unije. Vidimo da je Nijemcima teško uvesti sankcije Rusiji kada se radi o energentima, a bit će još teže ako se rat u Ukrajini produži pa počne ozbiljnije štetiti ekonomskim interesima građana velikih evropskih zemalja. Nadam se da Evropska unija može prepoznati i prihvatiti specifičnosti Zapadnog Balkana. U svakom slučaju, trebalo bi najprije da završi, u metaforičkom smislu, prethodni rat – onaj iz 1990-ih – prije nego se koncentriramo na završetak ovog novog, u Ukrajini. Jedna od posljedica toga ranijeg rata je to što najveći dio regiona još nije u Uniji. Dogodio se s ukrajinskim ratom ipak jedan značajan pomak u mentalnom mapiranju Evrope. Danas, naime, velik broj građana EU vidi Ukrajinu kao granicu između istoka i zapada. To znači da više ne vidi Balkan kao tu granicu, nego da Balkan vidi kao dio zapada. Srbija i Republika Srpska, dakle, srpski narod – koji je što iz sentimentalnih a što iz interesnih razloga – najviše rusofilski ne bi trebao otežavati stvaranje te slike nego bi bilo dobro da i sami daju doprinos da se ona učvrsti, naravno ako sebe vidi pretežito kao dio Zapada, a ne Istoka. Drugim riječima, da sebe pozicionira na zapad, kako bi ih drugi što manje pozicionirali negdje drugdje. Premda, gledano real-politički, uz Zapad se ima smisla pozicionirati ako Zapad na kraju pobijedi. A hoće li pobijediti – to još ne znamo.  

BOŠ: Hrvatska se priključila Uniji pre devet godina, dok ostale zemlje regiona još uvek čekaju na ulazak u Uniju. Šta možemo da naučimo iz hrvatskog primera?

DJ: Nekoliko važnih pouka. U hrvatskom slučaju, najveći dio naroda je bio ravnodušan po pitanju ulaska u EU, a čak 58 posto nije uopće izašlo na referendum o tom pitanju 2012. godine. Pa ipak, politička elita je bila skoro potpuno ujedinjena da želi Hrvatsku u EU – samo je jedna parlamentarka glasala protiv. Stvoren je neformalni ali vrlo snažan pakt za Evropu: zvao se „Savez za Evropu“, i stvorili su ga tadašnji premijer iz HDZ-a Ivo Sanader i tadašnja opozicija. Vesna Pusić je, premda je bila u opoziciji HDZ-u, vodila taj neformalni savez. To nije značilo da opozicijske stranke sudjeluju u vladi, ali su podržavale u parlamentu sve odluke koje je Hrvatska morala donijeti zbog ulaska u EU. Time je na neki način bio ograničen unutarnji pluralizam u politici, a ulazak u EU je prihvaćen kao ujedinjavajući cilj, koji stabilizira zemlju. U tom smislu, trebalo bi vidjeti da je i odgovornost opozicije velika – da nije najbolje kad se zbog drugih pitanja odbija saradnja sa vladajućom partijom po svaku cijenu i po svakom pitanju. Inače, nakon što je Hrvatska ušla u EU napisao sam i objavio u „Vremenu“ jedan članak, koji svodi pouke na tri: prvo, vlast treba ignorirati javno mnijenje kad ono postane evroskeptično ili ravnodušno, drugo – treba provoditi reforme ili naučiti kako da se simuliraju reforme, jer i toga je bilo mnogo, i treće – treba naći prijatelje među velikim zemljama članicama EU i pogasiti svako „neprijateljstvo“ odnosno svaki veći sudar s bilo kojom članicom, jer svaka može koristiti veto i time onemogućiti ili usporiti proces priključivanja. Mislim da te pouke i danas vrijede za nove kandidatkinje.

BOŠ: U Srbiji, od 19 izbornih lista koje su učestvovale na parlamentarnim izborima, njih 8 je jasno, barem po načelima svojih političkih programa, proevropski opredeljeno. Međutim, neretko se desi da te vrednosti budu samo slova na papiru. Da li mislite da će novi sastav Narodne skupštine Republike Srbije uticati na oživljavanje procesa integracija, ili će i ovo biti još jedna u nizu propuštenih šansi?

DJ: Nadam se da hoće, premda sam svjestan da odluka o pridruživanju Uniji više ovisi o postojećim članicama nego o kandidatima, pa time i Srbiji. Smanjenje atraktivnosti Unije rezultat je i predugog oklijevanja same Unije da ponudi članstvo. Već je i Hrvatska smatrala da predugo čeka, i to nepravedno dugo, a razumijem u potpunosti da tako danas smatraju svi koji su davno započeli proces koji nije došao do svoga kraja. Na to će utjecati i spoljno-političke okolnosti. Danas je mnogo teže biti proruski orijentiran, i mnogi rusofili su od toga vjerojatno odustali, barem u javnosti. To može pomoći proevropskim snagama u Srbiji. Srpskoj naprednoj stranci će biti vrlo teško opravdati uključivanje u vladu nekih proruskih i antievropskih političara ili partija. Prevelik je rizik od toga. Sa druge strane, ponovno, mnogo toga zavisi od daljnjeg toka događaja u ratu u Ukrajini, gdje još ne vidimo kako će se stvar završiti. Zato smatram da će proces formiranja vlade u Srbiji u sljedeća tri mjeseca biti ujedno i proces u kojem će se vlast odlučiti kojim spoljnopolitičkim smjerom želi krenuti – barem će se tako gledati na odluku o tome ko će biti u vladi, a ko neće.

Intervju je prvobitno objavljen u 83. broju biltena Progovori o pregovorima.

Autori:

Miljana Jovanović i Branislav Cvetković